I FiGhT BaCk

Prvi put u zivotu, otkad imam bilo kakve veze sa muskim rodom, bilo stvarne bilo platonske, na pitanje: "Sta te najvise nervira kod muskarca?", ja odgovaram: "Ne znam. Ne mogu da se sjetim."

Vjerovatno cu sledeci put nesto da napisem kad se to promijeni.

Svi su smorili, jebote.

Ovako. Napisala sam citav post i onda sam 'ladno zatvorila prozor. :sokiranismajli: Nenamjerno. Sad kontam da li je to sudjeno da ja ne pisem vise postove. A i iznarvira me posteno. Jos i sve to na ovo vec spomenuto. Ups, nije spomenuto, izbrisalo se. Znaci, na ovo dole.

Da vidimo. 23 dana mi je trebalo da se ispizdim. Dobro je, dobro je, nije lose. Zadovoljna sam. Ih, nekad je znalo biti 3 puta za jedan dan. Da nije ovog PMS-a, pitanje da li bi i do ovoga doslo. Dobro, serem, svega se jos tu skupilo, ali da li je to sto mene te situacije tangiraju uzrocno-posljedicno povezano sa spomenutim PMS-om, ne bih znala. Mozda i bih kad bih prokontala, no ne da mi se.

Ovih dana sam zaokupljena tumorima prostate, epididimisa, hiperplazijsko-hiperaplasticnim procesima materice, orhitisom, pankreatitisom, divertikulumom jednjaka...Spansko selo? Da, i meni je. Pitam se koji ce mi kurac to. Preciznije, koji ce mi kurac to sada. Nemam zivaca. Pogotovo sto poslije danasnjeg testa treba da se bacim na ucenje jos dva predmeta, pa bih onda mozda mogla da upisem trecu godinu. Haha haha (ovako se smije moj profa. Blah.)

Muku mucim sa kosom i samo se nadam da njeno nenormalno opadanje i prljanje usljed koga moram da je operem 2 puta u roku od 3 sata ima veze iskljucivo sa vec pomenutim PMS-om, a ne sa nekim od gore (opet) pomenutih "spanskih sela". Dobro, tumor prostate, epididimisa i orhitis nije sigurno. Bas me utjesi. Pu, pu, pricam sranja.

Rilejsnsip (zamislimo da postoje afrikati). S kim god u posljednje vrijeme provedem bar i milisekundu u razgovoru, a da je taj neko koliko-toliko upoznat sa mojim ljubavnim zivotom, obavezan komentar je: "Ma, ti si se zaljubila.." ili nesto u tom smislu. A mene sramota reci da nisam. Ono, kontam: da li sam zaljubljena? Svidja mi se, to stoji, ali ako uporedim sa zaljubljenostima koje su nekada bivale- jok. Medjutim, bas poslednjih dana, nakon nekih zanimljivih razgovora sa doticnim, shvatim da vjerovatno sve ide ka tome. Onda kontam da li je to dobro ili lose. Vjerovatno dobro, jer mi se cini da mi je to nedostajalo. Fino. A onda sinoc dodje do, recimo, sukoba misljenja koji je rezultirao neobicno hladnim prekidom razgovora. Dakle, nije cak ni svadja, niti bilo sta ozbiljno (bar mi se tako cini)...i nakon izostanka nekih nasih "obaveznih rituala" danas, shvatim da mi bas i nije svejedno. Eh eh. Sta ce biti, cuce se. I vidjece.

I eto tako, nadrndana sam vec dva dana i cini se da uzalud silim ovu pjesmu iz naslova. A jos mi i Djokica izgubi sinoc. Blaaaaah.

...Sky falls, you feel like it's a beautiful day...don't let it get away...

Sinoc (nocas, jutros) sam lezala u krevetu, buljila u plafon i razmisljala da li da upalim komp i napisem post. Sve me je vuklo ka tome, ali samo ono *nesto* me vuklo da ostanem u krevetu. (ne, nije ljenost. Bar ja ne bih rekla.)
Jebala sam u sebi sve po spisku onoj nes kafi koju sam popila u 11 (mislim, 23). Sad su mi se komesale misli zajedno sa krCHanjem crijeva. Nisam znala sta je glasnije.

I nisam znala sta me je vise dovelo u daun. Da li jedan komentar, doduse iskren, ali, jos iskrenije, ja nisam bila spremna da ga cujem. Tj., ja sam nekako mislila da je drugacije. Da, da, bolje i to nego da mi prica ono sto ja zelim da cujem, a u sebi ili, jos gore, iza ledja prica neku sasvim drugaciju pricu.
Da li zbog toga sto sam od nekih osoba, od njih ocekivala da budu uz mene. Da kazu: "E, drago nam je zbog tebe, ako je tebi fino, i nama je." Ne. Cak stavise, otislo se u drugu krajnost. Ignorisanje, odbacivanje. Bar sam ja to tako dozivjela.
Da li zbog toga sto sam, razmisljajuci o svim tim sranjima, tu lezala sama. I sama i usamljena. A mozda je tako bilo i bolje. Nisam tip koji ce u 3 sata ujutru zvati ili tipkati poruke da bi je neko oraspolozio, mada nije iskljuceno da bi doticni to uradili.

E sad, zasto ja nisam ustala, upalila svijetlo, komp i skiljila k'o slijepica drndajuci po tastaturi, drndav post koji bi reflektovao totalno rastrojstvo izdrndane mene? Pa zato sto poznajem sebe. Pomislila sam:"Samo spavaj. Spaaaavaj." I zaspala sam. Ustala (logican slijed dogadjaja, ne?), i osjetila da onog tereta, onog odvratnog osjecaja vise nema. Da, znala sam, kod mene je sve bolje kad se prespava. Zar to nisam vec jednom rekla?
U glavi mi se citav dan vrti pjesma iz naslova. Totalno nesvjesno. I sve kockice u glavi su se poslozile. Kao prvo, zasto ja treba da brinem o misljenju doticne osobe? Poznato je kakva je osoba. Kritikuje sve zivo i mrtvo. Niko mu nije dovoljno dobar. Svi imaju mane (sto i nije pogresno, ali...). Zasto bi meni misljenje nekog takvog bilo bitno? Pa i nismo nesto pretjerano bliski, bar ne koliko smo bili. To misljenje je bukvalno izreceno u prolazu. I oko toga ja lupam glavu? Halo, sestro. Bitno je da je dobro meni. Dok god je dobro meni, za ostale me zaboli neka stvar. Kad prestane biti dobro meni, toga vise nece ni biti. Amin.
Sto se tice njih...Bolje je imati jednog covjeka za koga znas da ce uvijek biti tu, nego ih imati 20 od kojih nemas nista, i koji ce jedva docekati da neke svoje dugo potiskivane frustracije izbace na povrsinu. A tog jednog covjeka (zenu) imam. Kraj silovanja mozga i proseravanja. Tacka.
Sama nisam. To znam i zbog toga mi je drago, sta god drugi mislili o tome.

Da...volim kad prespavam :)

Sta sad da napisem, pitam se dok gledam u prazne konzerve nes kafe i misli mi skrecu na to kako mi je brat ocito postao zavisnik. Zatim razmisljam o tome kako JOS nemam ova slova sa kvachicama, iz neobjasnjivih razloga. Bezveeeeze. Sad razmisljam o tome kako sam vec samu sebe smorila sa ovim digresijama.

Elem, rekoh, sta da pisem, od cega da pocnem. Od jednog od najboljih ljeta u mom zivotu, koje zvanicno jos uvijek traje, jel'te, ali dobro. Ovaj prethodni dio je bio...milina. Kad sam rijesila i posljednji ispit koji sam planirala u tom roku, pocelo je moje pustanje mozgica na pasu. Jesam li spominjala koncert Lenija tzv. Kravice? Nisam? Auuu. Meni je bilo odlicno, ne znam kako drugima. Pa onda more. Pa sunce, plaza, pijesak, lezaljke, suncobran, nocno kupanje, ljubav, nektarine, sladoled, crna cokolada sa bademima...sve u svemu, nesto sto cu vjerovatno pamtiti zauvijek. Ne bih sad u detalje. Detalji me uvijek nekako izmalerisu.

Dobra stvar je ovaj blog. Ako nista, mozes da se vratis godinu, dvije unatrag i vidis sta si radila, o cemu si razmisljala. Kakve si gluposti pravila. I kakve gluposti neces dozvoliti da ti se opet dogode. Mozda sam i ponovila neke stvari za koje sam bila uvjerena da necu, ali pod potpuno drugacijim okolnostima. I ovaj put, bas te okolnosti su me spasile. Bas te okolnosti su ucinile da ovaj put bude potpuno drugacije. Bolje, ljepse. Sigurnije. Tu prije svega mislim na ljubav. Ali, kao sto rekoh, ovaj put necu u detalje.
Citala sam skoro neke tamo postove iz praistorije. Koliko je sve to smijesno. Kako sam olako pisala neke rijeci. "Zauvijek". Eeeeej, zeno. Zauvijek. Sta bolan zauvijek? Znas li ti sta to znaci? Jesam li bila glupa ili samo mala (mlada)? Ili i jedno i drugo? Vjerovatno. Mozda je i to razlog zasto sada ipak u svemu ovome jos cuvam razum. I kao sto sam rekla u ovom poslednjem postu, ko zna kad napisanom, ovaj stepen mi savrseno odgovara. Ne znam kako ce se to dalje stepenovati :) Ali sada, nije ni vazno. Meni je lijepo.

Sad opet razmisljam o tome kako ovo pisem nakon neprospavane noci. Jok, nije bilo neko pijancenje, samo nisam mogla da spavam od bolova. Eh, zensko, zensko. Eva je kretenka. Neke stvari se ipak nikad nece promijeniti.
Tako da, ako je mozda (mozda? buhaha!) ovo gore nerazumljivo, ne treba mi uzimati za zlo.

A moram da ucim :( Daaaap, ljeto se zavrsava, polako ali sigurno. Kmee.